HUDINI
Čekao bi sveža aprilska jutra i dane kad jabuke cvetaju... Kad u vinogradima,
voćnjacima, nepooranim njivama, jesenjim senokosima, brazdama se povuče voda od
otopljenog snega i prolećnih kiša. Da se povuče u svoju čatmaru i u njoj, na svom
imanju provede dane proleća, leta, jeseni...
Tu, kao da mu se otvarala cela ličnost kao suncokret na suncu. Tu, u zavičaju,
koji je ličio na čarobnu bajku, provincijsku naseobinu gde se svaka priroda suprostavlja
čoveku.
Još krupnih ramena i ruku, orlovskog nosa, širokog obraza sa snažnim vilicama
i izraženim jagodicama, ostao je svoj, osoben... On, koji je polemisao sa raznim
ljudima i duhovima, nekada i manje darovitim od sebe. Koji je odbacivao pribežišta
i konačišta, vragole i đavole, i One koji mu hleb gaze i kap pričesti mute.
Šta bi sada trebao da učini? Sada, kada mu ističe onaj šokantni život, s jedne
strane još veselje je a opet i duša je žalosna. Sad, kad još hoće mnogo od života
a preostali mu ne pruža mnogo. Kad ponekad i žalošću hrabri srce.
Čovek hude mladosti, koji nosi i donosi glasove iz divljine, koji je noću čuo
pesmu u snu. Slušao i shvatao ta intuitivna, kreativna, neverbalna šumorenja osećanja
čovekove svesti i nesvesti. Sa tom pesmom svesti i nesvesti, vraća se onom što
je čoveku uvek najvažnije, onom što se y mladosti najmanje zapaža i koristi za ograničene
ciljeve ili preživljavanje. Telu, duhu i govoru! I spoljašnjoj i unutrašnjoj divljini,
iako je ona bila nekad po njega razorna, samorazorna. Još, imao je u sebi duh pobune,
bli-stavu, sada već razlivenu energiju koju je izlio i pogubio na darovitom putu
kojim je sam krenuo.
Čovek, koji je prošao kroz drvored palmi sa dozom i tajnovitosti uvek dobrodošlom
ne samo u prevarnim poslovima.
I sada je stremio domu – domu Dobra! Sada, daleko od većine, od drugih, van
svih granica, sam na putu koji većina ne može ili neće da prođe.
Ta čatmara mu beše sav imetak od umrlih roditelja što nekad ličnosti su bili.
U njoj je nekad zatvarana stoka, a sada pored Njega navraćale razne životinje...
Plafon na čatmari nije postojao a po zidovima bilo puno rupa pa je kroz njih
stalno duvao vetar, leti promajni a zimi severni ledeni.
Nije se kolebao jer je kroz život i patnju sticao dušu pa se upusti u tu pustolovinu.
Da uredi to malo neurednog prostora! Da mu za novi početak bude svo njegovo pokuć-stvo!
Nije mu ponestao i blagoslov velikih predaka, optimizam, nekada i pesimizam,
kletve neprijatelja, i što na obližnjem Kosovu dogorevaju stare srpske ikone, gde
Šip-tari ,,dovršavajuˮ svoj krvavi pir... I u svoj toj žalosti, prepozna u sebi
srpsku dušu koja poče da ga hrabri i uliva mu nadu. Sazidaće dimnjak, pokuljaće dim visoko! Neko će proći, videti i čestitati
mu: – Dim na odžak! I shvatiti svu Njegovu sreću i nesreću. Trag za neprolaznim
u onom što prolazno je.
Svu svetlost i ljubav, inspiraciju tražio je i u Njoj koja imaše neke zrele
lepote, neke zrele žalosti koja joj je davala neku dubinu. Tražio je da menja Njegovu
prirodu, da sam zaželi da se izmami iz povučenosti, da opet bude prijatan i omiljen,
sagleda dobrotu u običnom, svakodnevnom životu. Da pravi čovek, nadaren duhom,
više ne rizikuje... Ostane pri svom životu punom stvarnosti i tegoba. Kroz koji
je i patio bez žaljenja, smatrajući da je to prava mudrost i rešenje svih problema
života.
Prefinjenim ukusom za sve, moderna, tako jednostavna, svojom celinom da mu
naliči kao prolećno rascvetalo polje. Da se sretnu u bašti Njegovog srca punog divnih
cvetova, belih kao sneg, žutih kao limun, crvenih kao krv... Da lepotom i nevinošću
mu opojno kâdi kuću. Da čuje Njegov monolog...
…Dajem Ti... Sve dane moje... I trenutke... One... I pijane… Mudrosti... I
svima reci ponosno da su zbog Tebe! Zbog ljubavi za koju nemam hrabrosti da je poreknem...
Obuzima me Ono čudno i bolno osećanje! Obuzima me toplina izgubljenosti...
I ništa više... Obuzima me ljubav sa kojom ću živeti slobodan i srećan...Do kraja!
Momo Dedić Vidojević
Iz 37 broja Časopisa „Scena
Crnjanski“
Нема коментара:
Постави коментар