петак, 25. мај 2018.

Bratislav Todorović, Odlomak iz romana “Ljubav u Lisabonu” i kritika


Bratislav Todorović, Odlomak iz romana “Ljubav u Lisabonu”

Mesec dana kasnije, kroz prozorsko staklo aviona koji je sletao na pistu aerodroma Portela, Siman je nazirao obrise Lisabona. Nalazio se na pragu ostvarenja svojih snova. Početni plan je bio da se zadrži u Lisabonu par dana. Iz dana u dan, plan se menjao, najpre je Siman svoj boravak produžio na par nedelja, potom na par meseci. Uživao je u ostvarenju svog davnašnjeg sna, divio se glasu fado pevačice Marion, naslađivao se Portoom, prepuštao se dugim šetnjama lisabonskim ulicama popločanim kaldrmom. Snažno je udisao miris mora, egzotične kuhinje duž maorske četvrti Alfama, uskih ulica koje su svojim uskim prozorima belih kuća mamile prolaznike. Cveće iz saksija na prozorima, davalo je utisak stalne svečarske atmosfere, festivala ili karnevala. Osećao je kao da je pronašao konačno odredište. 

Nije osećao starah od nepoznatog, nepoznatih prilika i ljudi, nepoznavanja jezika. Iako je svakodnevno razmenjivao poruke sa porodicom, posvećujući se radu na završetku romana, skoro da je zaboravio na nju. Znao je da nedostaje Sofi ji i Luki, kao što i oni njemu nedostaju, ali ovo je bila njegova misija. Svu pažnju mu je držalo pisanje koje je shvatao kao traganje za večnom tajnom opstanka, odgonetanje nedokučive tajne spasenja. Upoznao je navike i običaje lokalnog življa, sviđao mu se taj mentalitet jer mu je bio blizak. Sa ribarima sa kojima se sprijateljio povremeno bi se otisnuo na otvoreni okean ili ušće reke Težo u Atlantik, I prvi put u životu osetio jedva uhvatljivi trenutak euforije nakon dobrog ulova. I pored gostoljubivosti domaćina i vlastite druželjubivosti, osećao se kao moderni Robinzon u svetu samoće. Užurbano je ispisivao stranice u iznajmljenoj sobici starog grada, Baira Alta, iznad taverne gde je Marion svako veče pevala svoje setne pesme. Počeo je da se zaljubljuje u njen čarobni glas, bez koga više nije mogao da usni. Iako nije razumeo reči pesama, osećao je energiju koja uzdiže srce i opija dušu. Sa iznenađenjem je otkrio da je pevačica Marion, ona u čiji se glas zaljubljivao a sada i u nju samu, zapravo njegova komšinica. Zamišljao je kako skida svoju crvenu haljinu koju je nosila na sceni, presvlači se i, nimalo različita od običnih Lisabonki, priprema ručak. U tom sanjerenju, pod vinovom lozom, pričali bi dugo na engleskom, o dva različita, a ipak bliska sveta iz kojih potiču. Sanjarenje se i ostvarilo zahvaljujući srdačnosti i otvorenosti same Marion koja im je pripremila ribu sa prilozima. Nikada pre toga nije okusio, gustu supu i čuveni gulaš „Korizo a portuguesa“. Kasnije, kada su se bolje upoznali, običavala je da po svojoj ćerki u njegovu iznajmljenu sobu pošalje još toplu večeru. Iznenađen tolikom pažnjom I ljubaznošću, ubrzo je Siman počeo da šalje sarmice i punjenu papriku. Naravno, ukus nije bio baš onakav kakav je kada se ova jela spreme u Srbiji, ali Marion i njena ćerka nisu krile zadovoljstvo nakon srpskog ručka. Žudnja prema Marion je postajala sve snažnija i on se osećao razapetim između ljubavi prema Sofi ji i Marioninih draži. Iskušenje je bilo sve veće i veće, iz dana u dan, i sve manje je znao kako da mu odoli. Nije više bio siguran u svoju postojanost. Plašio se da će se u Srbiju vratiti s kajanjem grešnika. Uostalom, dokazivao je sebi dok se preispitivao u dugim noćima koje su prerasle u trajnu nesanicu, Sofi ja nikada i ne mora da sazna za Marion. Bliskost je u međuvremenu postala obostrana, sve do noći u kojoj su, slični tinejdžerima, žudnju preobrazili u ljubavni čin na plaži. Avantura nije dugo trajala jer se vreme povratka bližilo. Imali su još svega nedelju dana na raspolaganju. To vreme je bilo dovoljno da završi roman, ako se ne bi viđao s Marion u čemu mu je ona, suzbijajući sopstvenu želju, nesebično pomagala. Mogao je ostati kod Marion, ako se zanemari da mu je ponestajalo novca, ali je osećao snažnu želju da se vratiti Sofi ji i Luki. 

Dva meseca u Lisabonu bila su dovoljna da završi roman. Rastajući se od lepe Marion, obećao joj je da će se vratiti na proleće sledeće godine kada roman izađe iz štampe. Nadao se da će je i tada zateći ovako lepu i srećnu. Govorila mu je da će ga čekati, ali on je samo odmahivao glavom. Oboje nisu verovali u istinitost tih reči i obostranih obećanja. Poslednje dane su proveli u šetnjama trgom Rosio i pešačkom zonom Rua Avgusta, gladni zajednički provedenog vremene, sve dok ih umor ne bi savladao. Potom bi uskim kaldrmisanim ulicama, krenuli u kafe da odmore. Krali su svaki delić vremena. Voleli se u malenoj sobi, kao da su očekivali da će im rastanak, zauvek i nepovratno oteti ove trentuke sreće. Kada je Simanov avion za Beograd ustremio ka nebu, osetio je da je jedan deo sebe ostavio u Lisabonu. Poleteo je, ali je osećao da je deo sebe ovde zauvek ostavio. Shvatio je da je oduvek, od dečačkih dana, želeo da živi na moru, u velikoj luci u kojoj se sreću ljudi iz različitih geografija i kulutra, gde bi ga budile brodske sirene i žamor mornara I ribara. U njemu su narastale slike bučnih pijaca sa glasnim trgovcima I još glasnijim ženama, sa mačkama koje sa krovova motre da se, u času nepažnje prodavaca, domognu makar parčeta ribe. Slike dece koja u lučkoj panorami pikaju loptu po prašnjavom terenu. I kako se avion primicao Beogradu, ove i druge slike postajale su stvarne i sve stvarnije, kao da su slike isplivale iz sećanja a ne prividne mašte. Iako ga je grizla savest zbog greha koji je počinio, iskreno se radovao susretu sa porodicom. Nadao se da Sofija neće ništa primetiti a, čak i ako primeti, da mu neće prebacivati, bar ne mnogo. Uostalom, bila je to samo jedna prolazna, nepromišljena avantura koja ne dovodi u pitanje njihovu ljubav. Na kraju, ako se Sofi ja bude ozbiljno naljutila, izviniće se, trpeće neko vreme njeno nezadovoljstvo, pa će i to proći. Sa aerodroma „Nikola Tesla“ su izašli zagrljeni i opušteni, svi troje. Uveče, dok je Luka tonuo u san, u krevetu je Siman odlučio da Sofi ji ipak prizna svoju lisabonsku avanturu i to bez odlaganja. Pomalo šokantno, možda prebrzo i nepromišljeno, ali nije mogao da izdrži da sakriva tu činjenicu. Ona, zaprepašćena, samo je vrtela glavom i ćutala. Uzalud je on ponavljao da voli samo nju. Nije želela da ga sluša. Čak je u nekoliko navrata, pošla da izađe iz stana, ali se vraćala. Još uvek neoporavljena od šoka, znala je da svaki nepromišljeni postupak može problem učiniti još većim. Volela je Simana i osetila se prevarenom ali zbog te ljubavi i zbog Luke, odolevala je gnevu. Ipak je napustila zajedničku postelju bez reči. I Siman je napustio spavaću sobu i odlučio da, ako bude mogao da spava, noć prespava na kauču u dnevnoj sobi. Bilo mu je lakše što je priznao svoju kratku avanturu. Svestan bola koji je naneo Sofi ji, slušao je kako iz sobe dopiru plač I jecaji.

Nakon neprospavane noći, s gorčinom u grudima, otišla je na posao. Nikome ništa nije pričala, iako su je odavali nerasploženje, lice naduto od plakanja, podočnjaci. Razjedao ju je bol. Odjenom se poljuljao ceo njen život. Ni časove nije mogla sabrano da vodi, deca su galamila dok je ona mislima bila očevidno odsutna. Bez obzira što je znala da mu nikada neće oprostiti takav postupak, bila je svesna da život teče dalje i da svađom neće ništa promeniti na bolje. Za to vreme, Siman je pokušao da smiri situaciju tako što će pripremiti ručak. Pretpostavljaoa je da će zajedničko obedovanje pomoći stišavanju Sofijinog nezadovoljstva. Ostajući pri svojoj odluci da mu nikada ne oprosti, Sofi ja se donekle prilagodila, ponašala se kao da nikakvog Simanovog ispada nije bilo. Izgledalo je da su oboje želeli da što pre zaborave taj događaj i okrenu se budućnosti. U pogodnom trenutku, Siman se još jednom izvinio, zamolio za oproštaj, obećao joj da se tako nešto više neće ponoviti, insistirao na tvrdnji da samo nju voli. Ali ona ga zapravo više i nije slušala, bila je obuzeta mišlju da će se njih dvoje kat-tad ponovo sresti. Čudila se kako je samo smeo da tako nešto učini, pa još i da joj sve prizna. I nekako, u tim premišljanjima, znajući koliko su vezani i upućeni jedni na drugo, ona odluči da mu ipak oprosti počinjeni greh.


Autor: Bratislav Todorović 

Iz knjige: Ljubav u Lisabonu


O AUTORU


Bratislav Todorović
Bratislav Todorović rođen je 1972. godine u Leskovcu. Objavio je zbirke poezije Rapsodija mladosti, (1995),  Karta života, (2006) i Kaleidoskop vremena, (2015),  zbirku pripovedaka San besane noći,
(1999/2007), zbirku priča Ubistvo smisla (2004) i romane U senci vremena (2002) i Ljubav u Lisabonu (2012). Objavljivao je u časopisima: Naše stvaranje, Uspenja, Pomak, Srpska vila, zbornicima: Glubočica između obala, Sazvežđa, Jutro nad Ozrenom,Scena Crnjanski, Garavi sokak  i mnogim drugim,  novinama: Tačka i Naša reč. Zastupljen u Leksikonu pisaca leskovačkog
kraja. Antologiji leskovačkoh pesnika,  Član je Udruženja pisaca Leskovca. Član Književnih klubova: „Glubočica“, Leskovac i „Scena Crnjanski“, Beograd. Glavni i odgovorni urednik časopisa „Scena Crnjanski“ iz Beograda. Danas živi i stvara u Zemunu.

O ROMANU:

ROMAN LJUBAV U LISABONU Romaneskna priča o tri ljubavi. Prvo o ljubavi prema Lisabonu i fado pevačici Marion. Sa njom glavni junak Siman doživljava avanturu. Njena smrt od neizlečive bolesti vodi suštinskom obrtu u njegovom životu. Druga ljubav se ispoljava kao uzajamna privrženost Simana i njegovog psa ljubimca, epanjel bretona, Rotmana. Treća objedinjuje prethodne dve. Tiče se često nimalo jednostavnih odnosa unutar mlade Simanove porodice. Njoj pripadaju i njegov prijatelj, profesor Gligorije i Marionina ćerka Klara. Sve tri priče, uz još nekoliko umetnutih fragmentarnih i metatekstualnih pripovednih celina, čine zanimljivu sagu o stvarnosti sveta savremenog čoveka, od balakanskih do zapadnoevropskih prostora.




Bratislav Todorović - odabrane pesme


BRATISLAV TODOROVIĆ – ODABRANE PESME

KARTA ŽIVOTA

Na užarenoj lavi grehova,
Što u grudima prži i peče,
Kartom života
Bezimeni putnici kreću.
U vihoru velikih dana,
Što odlaze sa nama,
Zastalo dete pravde,
Da odgovor nama dadne.
Sud nečastivi,
Svedoke poziva,
U večnost nepravde,
Obmane i laži.
Drumovima sudbine,
Korača osramoćena vizija,
I amanet ostavlja,
Budućim pokolenjima.

HEJ, PRIJATELJU

Hej prijatelju,
šta će ti to?
Zar ćeš time
postići nešto?
Vrati se putem
kojim si došao,
tamo ćeš naći
grešku s početka.
Oprost je čista
kada je iskrena,
spoznaja daruje
radost prijateljstvu.
Lucidnost tvoja
rasuđivanju hrli,
vreme je izgubilo dubinu
odkad zaborav vlada.
Šetnja će nova
probuditi strasti,
sećanje će doneti
težinu istine.
A onda će opet,
Sunce senke praviti,
izvan života taštine
ozareni ćemo hodati.

OBZNANJENA PESMA

S mukom se šamaram rečima
da iznedrim koji stih,
a onda uz kaficu,
novom pesmom,
obradujem ženicu.
Kod komšinice na spratu
moja nova pesma,
postaće stara,
jer moja žena voli da me predstavlja.
Već sutradan cela zgrada
o pesmi mojoj raspravlja,
a meni govore:
Jesi li je objavio dosada?
Ja im lepo kažem
da moja žena ne objavljuje
već obznanjuje pesme moje,
al' me opet prave konjem.
Za nedelju-dve postah
izdajnik pesme moje,
pa mi prebacuju, vele,
ne možeš na konkurs Krele!
Uzalud se trudim da objasnim
da mi žena pesmu obznanila,
a ne objavila,
ko će njima to dokazati
da sam žrtva nesporazuma
što ga moja žena
s uspehom priprema.
Nek' me žena samo predstavlja,
jer bolji pi-ar od nje nema,
pitaće se ta gospoda,
gde se skrio onaj pesnik,
što mu žena pesme obznanjuje,
bolje i od kakve televizije.


SAZVEŽĐE POEZIJE

U zemlji sužnjih
u zemlji nesrećnih
živeo život
po pravilu svom.
Suzama iskapao
rečima melem
i ponosno nosio
slobode barjak.
Sam u svemu
do pobede časti
lovorom kitio
skromno sažaljenje.
Nade u rečima
delima svedoče
božji su dar
a moja potreba.
Za spas ljudskog
što umetnost pruža
vojnik sam na toj straži
i snivam davnašnji san
u vremenu poniženja
dok bdije mojim sazvežđem
POEZIJA!

POTIKANO DEVOJČE

Kude se denu
ubavo devojče?
Dl u gradine
sas ljubav satkane?
Ko Slance
sabajle izleglo,
takoj ti potika
na utrinu nečiju.
Sam si se premenila
ubavo kostimče i maramče
nadenula i viknu: Ja odo!
Za koje bre begaš?
Dl ti ljubav nesam daja?
Koje još iskaš da ti dam?
Ko s tandžaru me bre utepa.
Jok! Ti po svoje teraš,
nit se obrćeš, nit zboriš,
samo pred svoju stupku gaziš,
ko po moju dušu, devojče.
Al, srce moje
nemka utepala,
pa žalost mi dušu arči
i skumina mi s telo živuje
od dn kd se potika.
Sd mi džaba pesme poje,
tugu leče muzikanti
i koje više da se zbori
kd i vino u zaborav te ne odnosi.

ŠETNJA

Jedan poznati glumac
šetao je svog crnog psa.
Jedna poznata glumica
šetala je svoju anemičnu kćer.
Ja sam šetao svoju umornu glavu.
Mladić i devojka
šetali su svoju ljubav.
Svi smo šetali svoje misli,
dok je Sunce svoje zrake
šetalo po nama i reci

AKADEMCIMA

Kao noć
Kad pada na grad.
Kao haljina,
Poderana
U očima snevača,
Dalekih svetova.
Iz iskre,
U noćima
Prhnuće novi dan,
Doneće Sunce radosti

I nade deci budućnosti.

Bratislav Todorović






















BIOGRAFIJA


Bratislav Todorović rođen je 1972. godine u Leskovcu. Objavio je zbirke poezije Rapsodija mladosti, (1995),  Karta života, (2006) i Kaleidoskop vremena, (2015),  zbirku pripovedaka San besane noći, (1999/2007), zbirku priča Ubistvo smisla (2004) i romane U senci vremena (2002) i Ljubav u Lisabonu (2012). Objavljivao je u časopisima: Naše stvaranje, Uspenja, Pomak, Srpska vila, zbornicima: Glubočica između obala, Sazvežđa, Jutro nad Ozrenom,Scena Crnjanski, Garavi sokak  i mnogim drugim,  novinama: Tačka i Naša reč. Zastupljen je u Leksikonu pisaca leskovačkog kraja. Antologiji leskovačkoh pesnika,  Član je Udruženja pisaca Leskovca. Član Književnih klubova: „Glubočica“, Leskovac i „Scena Crnjanski“, Beograd. Glavni i odgovorni urednik časopisa „Scena Crnjanski“ iz Beograda. Danas živi i stvara u Zemunu.

Milena Drpa, Ram za sliku najvažniju (širi izbor na Majskim susretima 2018)


MAJSKI SUSRETI 2018 - KONKURS ZA POEZIJU (ŠIRI IZBOR)

RAM ZA SLIKU NAJVAŽNIJU

Zavezan korak. Putevi tuge.
Plaču makovi sred naših njiva.
Oca odvele nemile pruge.
Rijekama suza djetinjstvo pliva.

Mi urastamo u nove dane.
Kaplju majčine nesanice.
Ruke nam slute gole grane.
Uvela trava sakriva svice.

U daljinama drugi dom svio
otac, pretvoren u znak pitanja.
U ramu slika, osmijeh mio,
u sobi gdje se više ne sanja.

Razred po razred. Teku godine.
Ćute sa nama jabuke mlade.
Pod katancima sjećanje sine.
a ruke nove zvijezde sade.

Dvije daljine. Ovdje i tamo.
dva raskinuta svijeta žive.
O, da je znao, znao samo
tješiti makove iz naše njive.

Minula ljeta. Ja i unuka…
Pričam: „I tama nekad biva…
Zagrli mamu, tatu i brata,
Među njima se najljepše sniva.

Šifra: porodica
Autor: Milena Drpa, Modriča, Republika Srpska, BiH


pixabay.com

Mešić Esad, Ognjište (širi izbor na Majskim susretima 2018)

MAJSKI SUSRETI 2018 - KONKURS ZA POEZIJU (ŠIRI IZBOR)

OGNJIŠTE

Ratni je vihor pustoš pravio,
žrtve nikad nije birao,
što ne razori, to je palio,
kolo užasa on je igrao.

Žalost je svuda, nigde radosti,
plakao bih, al usahle suze,
ognjište tražim moje mladosti
sve je nestalo, užasnik uze.

Od kuće osta šaka pepela,
koju je korov davno pokrio,
veo je crni tuga isplela,
oganj se s paklom ovde merio.

Tu su mi pomrli deka i baka,
duša mi sanja to toplo krilo,
tu mi živeše otac i majka,
sad tražim mesto gde je to bilo.

Rušitelj mrski pljačka i pali,
ljubav ljudsku u mržnju pretvara,
zločine svoje pravda i hvali,
krvnik je gori od zulumćara.

Vetrove rata zlobnik pokreće,
i pohlepe svoje mržnjom snaži,
dželat ne ceni ljudske nesreće,
pustoš čineći svoj profit traži.

Šifra: Sudbina
Autor: Mešić Esad, Beograd, Srbija

pixabay.com

Dušan D. Živančević, Glas spasa (širi izbor na Majskim susretima 2018)


MAJSKI SUSRETI 2018 - KON4KURS ZA POEZIJU (ŠIRI IZBOR)

GLAS SPASA

Umoran pomalo već skrhane moći
Posustale nade i vere u spas
Predvečerja jednog u svojoj samoći
Odnekud začuh čudesan glas…

Evo ti ruka, daj samo prst
Evo ti izbav, prigrli krst
Evo ti svetlost sred teške tmine
Evo ti oprost nebeske visine…

Evo ti kandilo, sveća i putir
Evo ti snaga duha i mir
Evo ti crkva, domova dom
Evo ti spas u Hristu mom…

I čudan glas probudi zov
I čudan zrak ozrači zene
I čudna snaga i put nov
Skrhnuće i beznad spraše s mene.

I očišćen tako na svojim grudima
Vaskrsenje nosim kao moji preci
U molitvi svakoj u praštanju svima.
I veri Hristovoj – da ostavim deci.

Šifra: Srem 55
Autor: Dušan D. Živančević, Dobanovci, Srbija


pixabay.com

Snežana Milanović, Slovo imena tvog (uži izbor na Majskim susretima 2018)


MAJSKI SUSRETI 2018 - KONKURS ZA POEZIJU (UŽI IZBOR)

SLOVO IMENA TVOG

Kao usud, slovo imena tvog
Veže me silom nevidljivom
Maramom crnom i istinom
Da ljubav od kletve je jača.

Orošena tela u praskozorju
Neizgovorene reči u zagrljaju
Kada je noć zoru molila i suzom
Jutro blagoslovila, da ne sviće.

Noć, kada je želja bila jača
I od ponosa i od plača tog časa
Kada smo grehu udovoljili
I usuda molili za ljubav.

Noć, slovom tvoga imena ispisana,
Uzdahom sreće ovenčana, noć crna
I paklena jer bila sam samo želja
A ti, moj život, dan i san.

Šifra: Cirih 2018
Autor: Snežana Milanović, Crljenac, Srbija


pixabay.com

Olivera Polić, Oči umetnika (širi izbor na Majskim susretima 2018)


MAJSKI SUSRETI 2018 - KONKURS ZA POEZIJU (ŠIRI IZBOR)

OČI UMETNIKA

Ogledalo duše krasi spektar boja,
čitava nebesa u okvire stanu,
jedinstveni oblici životnog kroja,
pred očima ko čisto jutro osvanu.

Beznađe, divljine, tama setne duše,
u sagorelu žutu uljuškaju dan,
mesto slavuja što radosno pevuše,
nad glavom nadvio se uznemiren san.

Okovi samoće većma jako stežu,
u grudima skučeno za puna jedra,
boli što tankim suzama oči režu,
s mukom naziru – noć je na platnu vedra.

Ogledati možeš samo što već nosiš,
satkana od želje i puna slobode,
kolekcijom nijansi da se ponosiš,
bajkovitim stazama one te vode.

Oslikaš najsvetlije dubine bića,
lakim pokretnima sve teško pokažeš,
na sivom temelju čarobnog otkrića,
vođena srcem paletu boja slažeš.

Na poljima suncokreti tek cvetaju,
spram sunca glavu ka životu okreću,
raduj se svakom rođenom osećaju,
oči umentika ceo svet pokreću.

Šifra: krila pesnika
Autor: Olivera Polić, Beograd, Srbija


pixabay.com