Bratislav Todorović, Odlomak iz romana “Ljubav u
Lisabonu”
Mesec dana
kasnije, kroz prozorsko staklo aviona koji je sletao na pistu aerodroma
Portela, Siman je nazirao obrise Lisabona. Nalazio se na pragu ostvarenja svojih snova. Početni
plan je bio da se zadrži u Lisabonu par dana. Iz dana u dan, plan se menjao,
najpre je Siman svoj boravak produžio na par nedelja, potom na par meseci.
Uživao je u ostvarenju svog davnašnjeg sna, divio se glasu fado pevačice
Marion, naslađivao se Portoom, prepuštao se dugim šetnjama lisabonskim ulicama
popločanim kaldrmom. Snažno je udisao miris mora, egzotične kuhinje duž maorske
četvrti Alfama, uskih ulica koje su svojim uskim prozorima belih kuća mamile
prolaznike. Cveće iz saksija na prozorima, davalo je utisak stalne svečarske atmosfere, festivala ili karnevala. Osećao je kao da je pronašao
konačno odredište.
Nije osećao starah od
nepoznatog, nepoznatih prilika i ljudi, nepoznavanja jezika. Iako je
svakodnevno razmenjivao poruke sa porodicom, posvećujući se radu na završetku
romana, skoro da je zaboravio na nju. Znao je da nedostaje Sofi ji i Luki, kao
što i oni njemu nedostaju, ali ovo je bila njegova misija. Svu pažnju mu je
držalo pisanje koje je shvatao kao traganje za večnom tajnom opstanka,
odgonetanje nedokučive tajne spasenja. Upoznao je navike i običaje lokalnog
življa, sviđao mu se taj mentalitet jer mu je bio blizak. Sa ribarima sa kojima
se sprijateljio povremeno bi se otisnuo na otvoreni okean ili ušće reke Težo u
Atlantik, I prvi put u životu osetio jedva uhvatljivi trenutak euforije nakon
dobrog ulova. I pored gostoljubivosti domaćina i vlastite druželjubivosti,
osećao se kao moderni Robinzon u svetu samoće. Užurbano je ispisivao stranice u
iznajmljenoj sobici starog grada, Baira Alta, iznad taverne gde je Marion svako
veče pevala svoje setne pesme. Počeo je da se zaljubljuje u njen čarobni glas,
bez koga više nije mogao da usni. Iako nije razumeo reči pesama, osećao je
energiju koja uzdiže srce i opija dušu. Sa iznenađenjem je otkrio da je
pevačica Marion, ona u čiji se glas zaljubljivao a sada i u nju samu, zapravo
njegova komšinica. Zamišljao je kako skida svoju crvenu haljinu koju je nosila
na sceni, presvlači se i, nimalo različita od običnih Lisabonki, priprema
ručak. U tom sanjerenju, pod vinovom lozom, pričali bi dugo na engleskom, o dva
različita, a ipak bliska sveta iz kojih potiču. Sanjarenje se i ostvarilo
zahvaljujući srdačnosti i otvorenosti same Marion koja im je pripremila ribu sa
prilozima. Nikada pre toga nije okusio, gustu supu i čuveni gulaš „Korizo a
portuguesa“. Kasnije, kada su se bolje upoznali, običavala je da po svojoj
ćerki u njegovu iznajmljenu sobu pošalje još toplu večeru. Iznenađen tolikom
pažnjom I ljubaznošću, ubrzo je Siman počeo da šalje sarmice i punjenu papriku.
Naravno, ukus nije bio baš onakav kakav je kada se ova jela spreme u Srbiji,
ali Marion i njena ćerka nisu krile zadovoljstvo nakon srpskog ručka. Žudnja
prema Marion je postajala sve snažnija i on se osećao razapetim između ljubavi
prema Sofi ji i Marioninih draži. Iskušenje je bilo sve veće i veće, iz dana u
dan, i sve manje je znao kako da mu odoli. Nije više bio siguran u svoju
postojanost. Plašio se da će se u Srbiju vratiti s kajanjem grešnika. Uostalom,
dokazivao je sebi dok se preispitivao u dugim noćima koje su prerasle u trajnu
nesanicu, Sofi ja nikada i ne mora da sazna za Marion. Bliskost je u
međuvremenu postala obostrana, sve do noći u kojoj su, slični tinejdžerima,
žudnju preobrazili u ljubavni čin na plaži. Avantura nije dugo trajala jer se
vreme povratka bližilo. Imali su još svega nedelju dana na raspolaganju. To
vreme je bilo dovoljno da završi roman, ako se ne bi viđao s Marion u čemu mu
je ona, suzbijajući sopstvenu želju, nesebično pomagala. Mogao je ostati kod
Marion, ako se zanemari da mu je ponestajalo novca, ali je osećao snažnu želju
da se vratiti Sofi ji i Luki.
Dva meseca u Lisabonu bila
su dovoljna da završi roman. Rastajući se od lepe Marion, obećao joj je da će
se vratiti na proleće sledeće godine kada roman izađe iz štampe. Nadao se da će
je i tada zateći ovako lepu i srećnu. Govorila mu je da će ga čekati, ali on je
samo odmahivao glavom. Oboje nisu verovali u istinitost tih reči i obostranih
obećanja. Poslednje dane su proveli u šetnjama trgom Rosio i pešačkom zonom Rua Avgusta, gladni zajednički provedenog vremene, sve dok ih umor ne bi
savladao. Potom bi uskim kaldrmisanim ulicama, krenuli u kafe da odmore. Krali
su svaki delić vremena. Voleli se u malenoj sobi, kao da su očekivali da će im
rastanak, zauvek i nepovratno oteti ove trentuke sreće. Kada je Simanov avion
za Beograd ustremio ka nebu, osetio je da je jedan deo sebe ostavio u Lisabonu.
Poleteo je, ali je osećao da je deo sebe ovde zauvek ostavio. Shvatio je da je
oduvek, od dečačkih dana, želeo da živi na moru, u velikoj luci u kojoj se
sreću ljudi iz različitih geografija i kulutra, gde bi ga budile brodske sirene
i žamor mornara I ribara. U njemu su narastale slike bučnih pijaca sa glasnim
trgovcima I još glasnijim ženama, sa mačkama koje sa krovova motre da se, u
času nepažnje prodavaca, domognu makar parčeta ribe. Slike dece koja u lučkoj
panorami pikaju loptu po prašnjavom terenu. I kako se avion primicao Beogradu,
ove i druge slike postajale su stvarne i sve stvarnije, kao da su slike
isplivale iz sećanja a ne prividne mašte. Iako ga je grizla savest zbog greha
koji je počinio, iskreno se radovao susretu sa porodicom. Nadao se da Sofija
neće ništa primetiti a, čak i ako primeti, da mu neće prebacivati, bar ne
mnogo. Uostalom, bila je to samo jedna prolazna, nepromišljena avantura koja ne
dovodi u pitanje njihovu ljubav. Na kraju, ako se Sofi ja bude ozbiljno
naljutila, izviniće se, trpeće neko vreme njeno nezadovoljstvo, pa će i to
proći. Sa aerodroma „Nikola Tesla“ su izašli zagrljeni i opušteni, svi troje.
Uveče, dok je Luka tonuo u san, u krevetu je Siman odlučio da Sofi ji ipak
prizna svoju lisabonsku avanturu i to bez odlaganja. Pomalo šokantno, možda
prebrzo i nepromišljeno, ali nije mogao da izdrži da sakriva tu činjenicu. Ona,
zaprepašćena, samo je vrtela glavom i ćutala. Uzalud je on ponavljao da voli
samo nju. Nije želela da ga sluša. Čak je u nekoliko navrata, pošla da izađe iz
stana, ali se vraćala. Još uvek neoporavljena od šoka, znala je da svaki
nepromišljeni postupak može problem učiniti još većim. Volela je Simana i
osetila se prevarenom ali zbog te ljubavi i zbog Luke, odolevala je gnevu. Ipak
je napustila zajedničku postelju bez reči. I Siman je napustio spavaću sobu i
odlučio da, ako bude mogao da spava, noć prespava na kauču u dnevnoj sobi. Bilo
mu je lakše što je priznao svoju kratku avanturu. Svestan bola koji je naneo
Sofi ji, slušao je kako iz sobe dopiru plač I jecaji.
Nakon neprospavane noći, s
gorčinom u grudima, otišla je na posao. Nikome ništa nije pričala, iako su je
odavali nerasploženje, lice naduto od plakanja, podočnjaci. Razjedao ju je bol.
Odjenom se poljuljao ceo njen život. Ni časove nije mogla sabrano da vodi, deca
su galamila dok je ona mislima bila očevidno odsutna. Bez obzira što je znala
da mu nikada neće oprostiti takav postupak, bila je svesna da život teče dalje
i da svađom neće ništa promeniti na bolje. Za to vreme, Siman je pokušao da
smiri situaciju tako što će pripremiti ručak. Pretpostavljaoa je da će
zajedničko obedovanje pomoći stišavanju Sofijinog nezadovoljstva. Ostajući pri
svojoj odluci da mu nikada ne oprosti, Sofi ja se donekle prilagodila, ponašala
se kao da nikakvog Simanovog ispada nije bilo. Izgledalo je da su oboje želeli
da što pre zaborave taj događaj i okrenu se budućnosti. U pogodnom trenutku,
Siman se još jednom izvinio, zamolio za oproštaj, obećao joj da se tako nešto
više neće ponoviti, insistirao na tvrdnji da samo nju voli. Ali ona ga zapravo
više i nije slušala, bila je obuzeta mišlju da će se njih dvoje kat-tad ponovo
sresti. Čudila se kako je samo smeo da tako nešto učini, pa još i da joj sve
prizna. I nekako, u tim premišljanjima, znajući koliko su vezani i upućeni
jedni na drugo, ona odluči da mu ipak oprosti počinjeni greh.
Autor: Bratislav Todorović
Iz knjige: Ljubav u Lisabonu
O AUTORU
Bratislav Todorović |
Bratislav Todorović rođen
je 1972. godine u Leskovcu. Objavio je zbirke poezije Rapsodija mladosti, (1995), Karta života, (2006) i Kaleidoskop vremena, (2015), zbirku pripovedaka San besane noći,
(1999/2007), zbirku priča
Ubistvo
smisla (2004) i romane U senci vremena (2002) i Ljubav u Lisabonu (2012). Objavljivao je u časopisima:
Naše stvaranje, Uspenja, Pomak,
Srpska vila, zbornicima: Glubočica između obala, Sazvežđa, Jutro nad Ozrenom,Scena Crnjanski, Garavi sokak i mnogim drugim, novinama: Tačka i Naša reč. Zastupljen u Leksikonu pisaca leskovačkog
kraja. Antologiji leskovačkoh
pesnika, Član je Udruženja pisaca Leskovca. Član Književnih klubova: „Glubočica“, Leskovac i „Scena Crnjanski“, Beograd.
Glavni i odgovorni urednik časopisa „Scena Crnjanski“ iz Beograda. Danas živi i stvara u Zemunu.
O ROMANU:
ROMAN LJUBAV U LISABONU – Romaneskna priča o tri ljubavi.
Prvo o ljubavi prema Lisabonu i fado pevačici Marion. Sa njom glavni junak Siman
doživljava avanturu. Njena smrt od neizlečive
bolesti vodi suštinskom obrtu u njegovom životu. Druga ljubav se ispoljava kao uzajamna privrženost Simana i njegovog psa ljubimca, epanjel bretona, Rotmana. Treća objedinjuje prethodne
dve. Tiče se često nimalo jednostavnih odnosa unutar mlade Simanove porodice. Njoj
pripadaju i njegov prijatelj, profesor Gligorije i Marionina ćerka Klara. Sve tri
priče, uz još nekoliko umetnutih fragmentarnih
i metatekstualnih pripovednih celina, čine zanimljivu sagu o stvarnosti sveta savremenog
čoveka, od balakanskih do zapadnoevropskih prostora.